Iz atelijera
Sve počinje pločama obojenog stakla naslonjenima uza zid atelijera. Boja se bira u ruci, prema svjetlu: ista nijansa ujutro djeluje hladno, a poslijepodne toplo, pa odluka o tome koja ide uz koju rijetko ide brzo. Kad se boje slože, nastaje skica — nekoliko linija koje određuju gdje će se ploha prelomiti.
Rezanje je jedini korak koji se poslije ne može ispraviti. Rezačem se povuče jedna jedina crta, staklo se prelomi po zarezu i komad je gotov — točan ili za odbaciti. Zato se dijagonale ne crtaju napamet: svaki rez unaprijed zna gdje mu je mjesto u kompoziciji, a slaganje je onda tiho i gotovo bez ispravaka.
Složeni komadi ulaze u peć i tamo prestaju biti zasebni. Na temperaturi od oko 800 °C rubovi omekšaju, stakla se stope u jednu plohu, a oštri bridovi zaoble se sami od sebe. Hlađenje traje dulje od zagrijavanja i mora biti postupno; požuri li se, u staklu ostane napetost koja ga kasnije razdvoji.
Zato ovdje nema serija. Ista skica, isto staklo i ista peć drugi put daju drugačiji rad: mjehurić na drugom mjestu, val koji se drugačije prelio, boja koja je u vatri otišla korak dalje nego prošli put. Ono što se iz peći izvadi, izvadi se samo jednom — i upravo to je razlog zašto svaki rad nosi svoje ime.